Aqîdah aṭ-Ṭaḫâwijjah
Imâm Abû Dža´far Muḫammad bin Aḫmad aṭ-Ṭaḫâwî
Komentar cijenjenog Alima Ṣâliḫ bin Fawzân al-Fawzân
Kaže veliki islamski učenjak Abû Dža´far al-Warrâq aṭ-Ṭaḫâwî (رحمه الله) u Egiptu:
1- Ovo je pojašnjavanje vjerovanja Ahl-us-Sunnah wal-Džemâ’ta prema pravcu pravnika ummeta Abû Ḫanîfe an-Nu´mâna bin Şâbita al-Kûfîja, Abû Jûsufa Ja´qûba bin Ibrâhîma al-Ansârîja i Abû ´Abdillâha Muḫammada bin al-Ḫasana aš-Šajbânîja, i ono u šta su oni vjerovali po pitanju temelja vjere i time se približavali Gospodaru svih svjetova – Allâh bio zadovoljan sa njima.
Objašnjenje:
Uistinu je Aqida (vjerovanje) temelj vjere, suština svjedočenja da je Allâh jedino istinsko božanstvo i Muḫammad Allâhov poslanik, kao i prvi stub islama. Zbog toga je obaveza posvetiti pažnju spoznaji vjerovanja kao i spoznaji svega onoga što narušva tu vjeru, kako bismo imali ispravno vjerovanje sa jasnim dokazima. Jer, ako uspostavimo vjeru na ispravnom temelju Allâh će je primiti, a ako vjera počiva na nestabilnom i netačnom vjerovanju, tada će vjera biti pokvarena i neispravna. Neće biti utemeljena na čvrstom temelju. Zbog toga su učenjaci – Allâh im se smilovao – pridavali veliku pažnju vjerovanju i nisu oklijevali da je pojasne u svojim predavanjima i prilikama. Prenosili su vjeru sa koljena na koljeno.
Aṣḫabi, (رضي الله عنهم) nisu imali nikakve sumnje u ono što je objavljeno u Qur’anu i Sunnetu. Tako da je njihovo vjerovanje bilo zasnovano na Qur’anu i Sunnetu. Vjerovali su u to bez ikakve sumnje i pasivnog ophođenja prema tome. Vjerovali su u sve ono što su rekli Allâh i Njegov Poslanik صلى الله عليه وسلم, nemajući nikakve potrebe da im se pišu ikakve knjige. Jednom riječju, njihovo vjerovanje je bio Qur’an i Sunnet. Na tom ubjeđenju su također bili i njihovi studenti od tabiina, koji su od njih uzimali znanje. U vjerovanju nije bilo prihvatanja i odbijanja već je stvar bila potpuno jasna a njihova referenca su bili Qur’an i Sunnet.
Međutim, nakon što se pojaviše sekte i razilaženja, kada u vjeru uđoše ljudi čije vjerovanje nije bilo čvrsto utemeljeno u njihovim srcima, kada u islam uđoše neki ljudi u čijim srcima vjera nije bila čvrsta, ili su ušli u islam oni koji su sa sobom nosili devijantne ideje i kada dođoše generacije koje se u svome vjerovanju nisu vraćale na Qur’an i Sunnet, već na principe i metodologije koje su sami od sebe izmislili zabludjeli ljudi, tada su islamski učenjaci morali pojasniti ispravno vjerovanje. Pojasniti ga, zapisati i prenijeti od učenjaka ummeta. Tako su napisali dejla o Aqidi (vjerovanju), koja su kasnije postala izvor na koji su se vraćale sve generacije ovog ummeta do Sudnjeg dana.
Na taj način je Allâh sačuvao ovu vjeru, zbrinuo se o njoj tako što je odredio od povjerljivih ljudi nosioce ovog vjerovanja koji su ga prenosili onako kako je objavljen od Allâha i Njegovog poslanika i odvraćali od pogrešnog tumačenja onih koji su bili iskušani te od pogrešnog upoređivanja onih koji su ga poredili. Tako su naslijeđivali svoje vjerovanje sa koljena na koljeno.