“Temelji Sunneta” (ar. “Uṣûl-us-Sunnah”)
Imâma Aḫmeda bin Ḫanbela
بسم الله الرحمن الرحيم
Komentar cijenjenog Alima Dr. Rabî` bin Hâdî al-Madḥalî – Allâh ga sačuvao
”Borba i učestvovanje u borbi zajedno sa vladarima, bili oni bogobojazni ili griješni, trajna je stvar sve do Sudnjeg dana i ne smije se napustiti (tj negirati). Također je trajno da podjela plijena i uspostavljanje i izvršavanje kazne pripada vladarima. Nikome nije dozvoljeno da im to porekne niti da im zabrani to. Tako isto je i plaćanje sadaqe njima dozvoljeno i validno, ko vladarima uruči sadaqu bit će dovoljno, bez obzira dali je bogobojazan ili griješan.
Obavljanje dva rek’ata Džume-namaza za takvim vođom ili za onim koga on odredi je uvijek dozvoljeno, validno i potpuno. Ko ih ponovi je novotar koji je napustio predaje i suprotstavio se Sunnetu. Takav neće imati nikakve nagrade za Džumu-namaz ako ne bude smatrao dozvoljenim obavljanje namaza iza imâmâ ma kakvi oni bili, bogobojazni ili griješni. Sunnet je klanjati za njima dva rek’ata i smatrati namaz potpunim bez ikakve sumnje u grudima tvojim.”
”Borba i učestvovanje u borbi zajedno sa vladarima, bili oni bogobojazni ili griješni, trajna je stvar sve do Sudnjeg dana.” Ako je džihâd trajan do Sudnjeg Dana onda je na nas obaveza da se borimo pod zastavom Imâma (vođom) ne vezano za to dali je on dobar i bogobojazan ili griješan. To su činili i predhodnici kao ibn al-Mubarek, al-Awza’i i Aḫmed ibn Ḫanbel, izlazili su zajedno sa ostalima na front i borili se po zastavom Abasijske države.
”Također je trajno da podjela plijena i uspostavljanje i izvršavanje kazne pripada vladarima. Nikome nije dozvoljeno da im to porekne niti da im zabrani to.” Znači da je Imâm Aḫmed smatrao da pravo na podijelu plijena pripada samo vladaru. Isto tako da pravo na uspostavljanje i izvršavanje kazne za zinaluk, ubistvo, krađu, ispijanje alkohola i drugih grijeha pripada iskuljučivo vladaru a ne pojedincima niti skupinama. To može izvršiti jedino vladar jer je to njegovo pravo. Dozvoliti pojedincima ili grupama da to čine bi prouzrokovalo prolijevanje krvi i smutnju kojoj se nebi znao ni početak ni kraj. Ali ako pravo na to ima samo vladar, iako je griješan, duše će se smiriti i ummet se neće upustiti u smutnje.
”Nikome nije dozvoljeno da im to porekne niti da im zabrani to.” Niti u izvršavanju kazne niti u podijeli plijena, kako je to činio Ẕul-Ḥuwajsira.
Slučaj i početak Ḥawaridža
Poslanik je poslije Bitke na Ḫunejnu i podjele ratnog plijena, potaknut negativnom reakcijom čovjeka po imenu Ẕul-Ḥuwajsir at-Tamimi, koji ga je pozvao na bogobojaznost i pravednu podjelu plijena, rekao: ”Teško tebi, ko je to pravedan ako ja nisam pravedan! Zar nemate povjerenja u mene, a ja sam povjerenik Onoga koji je iznad nebesa. Iz potomstva ovog čovjeka pojavit će se ljudi, koji će učiti Qur’an ali on neće prelaziti njihova grla; ubijat će sljedbenike islama a obožavaoce kipova će ostaviti na miru; izlazit će iz vjere brže nego što strijela izlazi iz luka, ako doživim to vrijeme, borit ću se protiv njih svim silama i ubijat ću ih kao što bi ubijao Ad i Şemud”.
”Tako isto je i plaćanje sadaqe njima dozvoljeno i validno.” Jer je obaveza vladaru muslimanu da se potrudi i podijeli plijen i sadaqu, to je njegova dužnost.
”Ko vladarima uruči sadaqu bit će dovoljno.” Po meẕhebu imama Aḫmeda i po meẕhebu imama Šafi’ije se razlikuje javni zekat i tajni zekat. Oni smatraju da je javni zekat za vladara dok je tajni zekat, kao na primjer na zlato i srebro, na trgovačku dobit i ostalo, za pojedinac koji dostigne nisab zekata. Bez obzira dali je u zlatu, srebru ili zaradi on može to sam uručiti a neki smatraju da je čak i bolje da to sam isplati da bi se ubijedio da je dostiglo do onoga ko ima pravo da primi zekat.
Ali čak i u tom slučaju, kada bi to uručio vladaru, bilo bi dovoljno i on je izvršio svoju dužnost. Kada bi vladar zahtjevao to od naroda njima bi bila obaveza da njemu uruče svoj zekat, u suprotnom, ako bi odbili dati zekat njemu on bi imao pravo da se bori protiv njih kao što su se aṣḫabi borili protiv onih koji nisu plaćali zekat.
”Obavljanje dva rek’ata Džume-namaza za takvim vođom ili za onim koga on odredi je dozvoljeno.” Znači obavljanje Džume namaza za vladarom ili za onim koga on predpostavi od vođa, predstavnika i džamijskih imâma je kako kaže ”uvijek dozvoljeno, validno i potpuno.” Dakle takva džuma je ispravna i ”onaj koji je ponovi je novotar.” Neki ljudi ponovo klanjaju džumu-namaz, misleći da to čine s opravdanjem, zbog toga što nije upotpunio četrdeset rek’ata, ili zbog toga što ne smatra namaz tog imama validnim a to je gore od prvog opravdanja i takva osoba je novotar. Čak iako je imâm džemata novotar, trebaš klanjati za njim i ne obnavljati, ako je nepravedan klanjaj sa njim i ne obnavljaj jer ako obnoviš Džumu-namâz postaješ novotar.
”Sunnet je klanjati za njima dva rek’ata i smatrati namaz potpunim bez ikakve sumnje u grudima tvojim.”