“Temelji Sunneta” (ar. “Uṣûl-us-Sunnah”)
Imâma Aḫmeda bin Ḫanbela
بسم الله الرحمن الرحيم
Komentar cijenjenog Alima Dr. Rabî` bin Hâdî al-Madḥalî – Allâh ga sačuvao
Kaže Imâm Aḫmed: ”U Sunnetu nema analogije (qijas).”
U Allâhovoj vjeri se ne smije koristiti analogija ako postoji čisti izvorni tekst. Dokaz se ne smije poreći razumom niti analogijom niti stavovima niti bilo čim drugim. To što nas obavezuje na (apsolutnu) pokornost su riječi Uzvišenog Allâha:
فَلاَ وَرَبِّكَ لاَ يُؤْمِنُونَ حَتَّىَ يُحَكِّمُوكَ فِيمَا شَجَرَ بَيْنَهُمْ ثُمَّ لاَ يَجِدُواْ فِي أَنفُسِهِمْ حَرَجًا مِّمَّا قَضَيْتَ وَيُسَلِّمُواْ تَسْلِيمًا
“I tako mi Gospodara tvoga, oni neće vjerovati dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate, a potom u dušama svojim tegobe ne osjete za ono što si presudio i sasvim se ne predaju!” [An-Nisa’ 65]
Neki ljudi pretjeruju u analogiji do te mjere da poriču jasne dokaze, govoreći: “Ovaj tekst je u suprotnosti sa temeljima.” ili “Ovaj tekst je suprotan analogiji.” i na taj način pretjeruju! Imâm Aḫmed ukazuje na osuđivanje njih, jer inače bi analogija bila preča. Činjenica je da je analogija kao što se kaže za uginulu životinju “dozvoljeno je jesti u nuždi”. Čak je i Šajḥ-ul-Islam Ibn Tajmijje Allâh mu se smilovao u svojoj knjizi pod nazivom “Postepeno dostizanje do činjenice da je Poslanik pojasnio temelje vjere kao i njene grane” rekao: “Provjereno je i za svaki idžma’ [1] smo našli izvorni tekst (dokaz)”. Isto tako nije nijedna skupina donijela zaključak analogijom a da za to nismo našli izvorni tekst u značenju te analogije. Ljudi se razulikuju u razumjevanju i shvatanju izvornih tekstova. Malo je onih koji su mogli da razumiju izvorne tekstove i da na osnovu njih donesu zaključak kao Imâm Aḫmed Allâh mu se smilovao. Zbog toga može se naći kod mnogih učenjaka kako su analogijom došli do ispravnog zaključka jer ih je Allâh uputio do ispravnog zaključka, ali da su šire studirali Sunnet našli bi da za mnoge stvari (koje su oni analogijom zaključili) postoji izvorni tekst u šerijatu. Poslanik je pojasnio temelje vjere kao i njene grane i nije ništa izostavio, (Allâh kaže:)
مَّا فَرَّطْنَا فِي الكِتَابِ مِن شَيْءٍ
“U Knjizi nismo ništa izostavili.” [Al-An’am 38],
الْيَوْمَ أَكْمَلْتُ لَكُمْ دِينَكُمْ وَأَتْمَمْتُ عَلَيْكُمْ نِعْمَتِي وَرَضِيتُ لَكُمُ الإِسْلاَمَ دِينًا
”Danas Sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan Sam da vam Islam bude vjera.” [Al-Ma’ida 3]
Dakle naša vjera je potpuna i u njoj nema manjkavosti. Dok se neki ljudi trude da analogijom dokažu nešto i to bude ispravno uz tekst o tome već postoji jasan izvorni tekst koji mu nije bio poznat, jer da mu je bio poznat dokazao bi sa njim i ostavio analogiju. Nakon njega naslijede oni koji su izučavali Sunnet iz svih knjiga i zbirki (ḫadişa) kao što je na primjer Ibn Tejmijje našao u nekoj oblasti gdje postoji suglasnost učenjaka da upravo za tu istu stvar postoji izvorni tekst. Suglasili su se učenjaci po određenim pitanjima pa se to pokazalo da je u suglasnosti sa izvornim tekstovima šer’ijata, a da su znali za ove izvorne tekstove sigurno bi se poslužili njima kao dokaz, međutim nisu im bili poznati. Dakle ima onih koji su, kao Ibn Tejmijje i drugi, izučavali i zaključili da za mnoge stvari u kojima postoji suglasnost učenjaka takođe postoji i izvorni tekst potvrđen od strane Poslanika صَلى اللهُ عَليْهِ وَ سَلمَ za koji oni nisu znali.
Kako god, Imâm Aḫmed je bio strog po ovom pitanju u osuđivanju analogije. Mnoge stvari za koje se govorilo da su učenjaci suglasni u njima on je osuđivao. Osuđivao je onoga ko kaže: “Učenjaci su saglasni po ovom pitanju”, rekavši mu: “Kako znaš da nema razilaženja (iḥtilafa) u tome? Reci, nije mi poznato da se iko razilazi po tom i tom pitanju, a ne “Ummet je saglasan po tom pitanju”, jer je moguće da po tom pitanju postoji neko ko govori nešto drugo a da ti to nije poznato.
________________________________________________________________________________
[1] Idžma’ saglasnost po nekom pitanju, pokraj Qur’ana i Sunneta idžma’ predstavlja dokaz u odsutnosti dokaza iz dva izvora.